ČISTILIŠTE
Amat
Blog
utorak, studeni 1, 2011
   Ne posjećujem groblja. Osim kad idem na neki sprovod. Ali to činim zbog živih, a ne zbog umrlog. Umrle posjećujem na jedinom mjestu na kojem ih mogu naći, u sebi.

    Neki dan  slučajno sam vidio svoj grob. Bio sam na tetkovom sprovodu, čiji je grob odmah do moga. Bila je prije desetak godina neka akcija prodaje grobova, pa smo uskočili mi i tetina obitelj. Ti su grobovi dugo bili prazni, a sad je, evo, tetkovo tijelo prvo unutra. Moji starci su tradicionalni, pa su htjeli pravi grob. Ja sam bio za kremiranje. Svejedno mi je što će učiniti s mojim tijelom kad preselim. Kad je već taj grob tu, nek ga strpaju u njega ako im to bude lakše. Što je ekološki bolje; da mi tijelo nahrani crve, ili se pretvori u pepeo, pa da ti minerali hrane neke biljke? Ne znam. Znam samo da je najgore da se leš blindira u limeni sanduk  i tako zaustavi prirodni proces.
     
   Inače je sva ova igra s grobljima ostatak primitivne vjere, o kojoj sam već pisao. Ljudi duboko u sebi ne vjeruju da imaju išta osim tijela, pa ga se očajnički drže i kad se raspada. Tolika je vezanost za tijelo da kršćanski dogmatici ne mogu ni raj bez njega zamisliti. Po njihovom duša se na Sudnji dan stapa s tijelom i odlazi u raj ili pakao. U tome su Hindusi napredniji.....oni spaljuju mrtva tijela svojih pokojnika. 


 

amat @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 4, 2010



        Ovaj put o jinu i jangu. Propustio sam zadnji put reći nešto i o tome. Dobro je o njima reći odmah poslije zadnjeg članka jer spadaju u tu temu. Članak o sirovom seksu prekinuo bi taj kontinuitet pa će zato malo pričekat.




      

 Slika koja simbolizira jin i jang dobro je poznata. Osnovno je da su jin i jang ženska i muška energija. To su na energetskoj razini. Na razini uma oni su žensko i muško načelo. Ima svakakvih tumačenja jina i janga. Neki trpaju u njih sve žive suprotnosti, svjetlo i tamu, laž i istinu, Boga i Đavla, dobro i zlo, muškarca i ženu, plus i minus….. Jedino par mušakarac -žena tu spadaju, sve ostalo spada u dualizam, koji je iskrivljenje stvarnosti. Ne znam kako jin i jang izvorno tumači kineska duhovnost, ali na monističkoj razini ne može svašta u njih trpat. U pravom dualizmu sve je suprotstavljeno jedno s drugim: Bog i Đavao ljuti su neprijatelji, kao i svjetlo i tama, laž i istina pa i muškarac i žena. Tu uvijek „prava“ strana jedina vrijedi, a druga nema pravo ni na postojanje, najbolje je rješenje njeno uništenje. Iako je u dualizmu „dobro“ uglavnom dobro, a „zlo“ pretežno zlo, ipak se oni puno ne razlikuju jer dualizam ne shvaća suštinu dobra i zla.

 
      U višoj stvarnosti nema podijeljenosti dobra i zla, postoji samo dobro. U njoj se zlo vidi kao neosvještenost i obrana od nepostojeće opasnosti. U tom je smislu put u pakao stvarno popločen dobrim namjerama. Ali u višoj stvarnosti nastavljaju postojati muško i žensko načelo. Naravno, ne kao dva suprotstavljena nego kao komplementarna, nerazdvojiva načela, kao dva vida iste stvari. Moram dodat da neki tako gledaju i na dualističke kategorije poput Boga i Đavla, svjetla i tame i sl, al je to krivo jer u višoj, monističkoj  stvarnosti nema Đavla i tame, postoje samo Bog i svjetlo. Bogu ne treba aspekt Đavla da bi mogao postojati, istini ne treba laž, ljubavi ne treba mržnja itd. Još ću ovdje spomenuti i dijalektiku, s njenom tezom, antitezom i sintezom. Ona je na pola puta između dualizma i monizma, ima i jednih i drugih elemenata. 
 

      Prije mi simbol jina i janga nije bio naročito zanimljiv. Ali nakon što sam shvatio, doživio i osjetio muško i žensko načelo i muško-ženski rascjep, oduševio sam se njime. Odmah sam u njemu prepoznao stvari koje simboliziraju taj rascjep. Očigledno je da je tvorac simbola jednako gledao na stvari… takva podudarnost ne može biti slučajna. Daklem, krug predstavlja cijelu dušu, a vijugave polovice kruga mušku i žensku polovicu u trenutku cijepanja ili u trenutku sjedinjavanja. Crni kružić u bijeloj polovici simbolizira žensku komponentu u muškoj polovici, ili mušku komponentu u  ženskoj polovici, ovisi koju boju uzmemo za koji spol. Vijugava linija govori o komplementarnosti rascjepa, kaže da se muški i ženski dual savršeno sklapaju, kao puzle, kao ključ i brava. Kao što svaka brava ima svoj ključ, tako svaki muškarac ima ženu s kojom se savršeno upotpunjuje, koja mu je spiritualni dual, što znači da je s njom jedna duša.




        Molim, samo bez romantičnog pižđenja! Zašto, objasnio sam u zadnjem članku. Ukratko, samo su najrazvijenije duše sposobne za ovo ujedinjavanje! Dotad se brave moraju zadovoljiti ključem koji ih možda i zaglavi, u najboljem slučaju ih nakon puno cimanja malo pokrene. Neke brave biraju namjerno ključeve koji ih razvale, a neki ključevi brave u kojima se slome. Zašto je većina ljudi nespremna za susret sa svojim dualom? Zato što su brave i ključevi nečisti i deformirani pa zato ni originalni ključ ne bi odmah mogao u svoju bravu. Treba puno truda da se oni očiste i isprave. Psihološki gledano ljudi se boje ujedinjenja, još je u njima isti strah zog kojeg su se rascijepili. Dio se čovjeka boji da će u sjedinjenju izgubiti sebe. Ne zna da će se pronaći. Da će zadržati dosadašnjeg sebe i još mu pridodati dio koji nedostaje.  

 

 

 

 

amat @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 36 | Prikaži komentare
petak, veljača 8, 2008

  



    Muškarci su se u prošlosti bojali žena zbog više razloga! Prvi, jer im je bila misteriozna ženska sposobnost rađanja, i to baš u dijelu tijela koji njih najviše privlači. Drugi, bojali su se i te nagonske sile (moći) što ih privlači ženama. S tim u vezi i ženske samovolje: kad će im se seksualno dati, a kad uskratiti. Treći, zbog tih su strahova često seksualno zakazivali (do impotencije) pa su se i toga bojali. Tu je već navučen novi strah na stari,

    Četvri razlog, žene su bile intuitivnije, vidovitije, sklonije ezoteriji, magiji, travama (hehe, i otrovima) pa su ih se i zato muškarci bojali. Taj je strah uzrokovao progone vještica na zapadu. Peti: zbog fizičke slabosti žene su se uglavnom branile podmuklošću, manipulacijom, spletkarenjem pa im muškarci nisu mogli vjerovat. Uvijek su se bojali da im nešto mute i skrivaju.

     Šesti, a zapravo prvi razlog straha od žena, povezan je s frustracijama u ranom djetinjstvu zbog majke. Tada je dijete imalo osjećaj majčine svemoći i svoje velike nemoći. Otprilike u trećoj godini dječaci se erotski zainteresiraju za majku i bivaju odbijeni. To je početak dubokog neprijateljstva prema ženama. Ovaj strah imaju i žene, osim seksualnog dijela.  Svi su ostali strahovi izvedeni iz ovih osnovnih. Vjerujem da današnji muškarci pate od njih više nego nekadašnji, jer su u povijesti stvari jako zakomplicirali, da bi se (prividno)  udaljili od iskonskih strahova. U tom kompliciranju vodili su i mnoge ratove! Priča o Heleni trojanskoj nije besmislena, vrlo jer arhetipska.

 

      Žene su se muškaraca bojale najprije zbog  fizičke snage! U primitivnim društvima svi su se bojali fizički jakih individua. I muškarci jačih od sebe. Muškarci su se žena manje bojali kad su vidjeli da se one boje njihove fizičke snage. Da bi sebi dokazali da su jači, često su ih tukli. Mnogi bi tek tada osjetili spolnu moć. Zato je u folkloru riječ jebanje povezana s nadmoći i pokoravanjem slabijeg. I zato su se žene bojale seksa. Neke su u tome, a i udrugim stvarima, razvile mazohističku obranu. Mazohistička je logika jednaka i za žene i muškarce: osobi je teško izdržati neizvjesnost kad će biti zlostavljana pa onda to sama inicira. Tako bar ima nekakvu kontrolu, smanjuje napetost zbog neizvjesnosti. Na neki joj se izvrnuti način i podigne samopoštovanje jer joj (prividno) nije nametnuta ničija volja. U daljoj mazohističkoj deformaciji osoba i seksualno uživa u boli. Zato često žene u seksu cvile i plaču. Ali mazohizam nije jedini uzrok toga. Dobra je strana mazohističke deformacije (u svemu ima i nečeg dobrog) što čovjek u tom stanju donekle istražuje i upoznaje  bol, njegov  mehanizam. U daljem napretku shvaća da mu je mazohizam nepotreban.

     Sljedeći strah žena od muškaraca je što su o njima uvijek bile egzistencijalno ovisne. Muškarci su bili lovci i o njihovoj uspješnosti ovisio je opstanak cijele skupine. Kad bi neku neposlušnu ženu  muškarci protjerali, njene šanse da preživi bile bi minimalne (uglavnom zbog njenog vlastitog straha, a najmanje jer je objektivno tako). Poslije, kad jer nastala država, muškarci su njom vladali pa su ih se žene i zbog toga bojale.

      Još jedan strah od muškaraca je što su se žene kronično bojale da će njen muškarac naći ljepšu, zanimljiviju il mlađu. Nikad nisu bile sigurne koliko su im i koliko dugo će im biti privlačne, jer im je ta privlačnost bila glavno sredstvo za obranu pa i manipulaciju muškarcima.

      I ovdje stavljam na kraj iskonski strah od oca u ranom djetinjstvu. Naravno, imaju ga i dječaci. Dijete u drugoj godini primijeti da je otac jači od majke. Istovremeno mu se i divi i boji ga se (recimo kad je otac ljut) Djevojčica se u nekoj dobi erotski zainteresira za oca (ili/i nekog drugog bliskog muškarca). Moja mala nećakinja već je jednu godinu u toj fazi. Sve nas muške hvata među noge i poziva na „ljubljenje i seks“. Hehee, moramo stalno bit na oprezu, držat ruke između nogu ko nogometaši u živom zidu. Radosno  pred svima kliče da voli pimpek. Još nije stekla predodžbu o seksu kao ružnom i društveno reguliranom - s kim se smije a s kim ne smije, niti ko smije a ko još ne smije (djeca). Tu počinju prve seksualne frustracije, koje se poslije potiskuju i manifestiraju na druge načine. Ima još tih strahova, uglavnom su isto izvedeni iz osnovnih! 




Posvećeno
Paramenti, jer sam ovo njoj i napisao u jednom mejlu prije puno mjeseci


 



amat @ 18:13 |Komentiraj | Komentari: 118 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 31, 2008

     Muško i žensko načelo neki još nazivaju aktivnim i pasivnim ili davajućim i primajućim načelom. To su ustvari stvaralačka načela, jer je sve u životu stvaranje... svaka misao, osjećaj, osjet, svaki pokret i svaki čin mijenja i nas i našu okolinu. Muško načelo koristimo kad nešto činimo svojom snagom, kad koristimo volju. Žensko načelo koristimo dok se prepuštamo nekoj snazi izvan sebe, dok strpljivo čekamo da situacija il nešto u nama sazre pa da onda djelujemo.

      Ta nam se načela mogu izmjenjivati u nekoliko sekundi, a mogu i u periodima od više godina. Npr. kad s nekim razgovaramo, dok ga pažljivo slušamo i gledamo, koristimo se ženskim načelom. Kad smo ga razumjeli i osjetili, dobivamo poriv da progovorimo ili djelujemo – to djeluje muško načelo u nama. Ako djelujemo prije nego što smo sugovornika saslušali i razumjeli, oslabili smo žensko načelo, a bome i muško jer nam akcija sigurno neće valjati. S druge strane, ako samo klimamo glavom i šutimo kad bi trebali nešto reći i učiniti, zatomili smo muško načelo, a iskrivili žensko, koje nije isto što i mlitavost i pokornost. Ova načela trebaju biti u višestrukom skladu i ritmu, npr. i dok govorimo i djelujemo, mora nam istovremeno raditi i žensko načelo u pozadini da bi vidjeli kako djelujemo na sugovornika. Disanje je također jedna brza izmjena tih načela, a kucanje srca još brža. Ljudima sa živim, vrcavim pogledom, ta se načela vrlo brzo izmijenjuju u očima. Oni u jednom djeliću sekunde pažljivo i duboko gledaju čovjeka, a u drugom mu šalju neki emocionalni signal. Svi smo vidjeli takve ljude. Neodoljivi su.

       Rijetki imaju uravnotežena ta načela. Većina upada u jednu krajnost. Neki u obadvije; nekad i s nekim u jednu, a nekad i s nekim u drugu. Jedna je krajnost pretjerana popustljivost, lijenost, neodgovornost, pokornost, bojažljivost..... a druga je hiperaktivnost, samoživost, agresivnost, samovoljnost, neosjećajnost, nametljivost..... Neki su ljudi npr. prilično dobri promatrači, al teško govore i djeluju. Ipak je i njihovo žensko načelo iskrivljeno i oslabljeno jer ne djeluju kad bi trebali djelovati pa su zato nužno i frustrirani, a kao takvi neke stvari krivo i zapažaju. S druge strane neki ljudi se smatraju komunikativnim, sa svakim lako stupe u kontakt, al uglavnom sve tjeraju po svome, slabo slušaju sugovornika, komunikacija im je uglavnom jednosmjerna, tako da baš i nisu komunikativni. Balans tih načela jako je važan i u plesu. A posebno u seksu. O čemu ne treba ni govoriti. Ovo je bilo muško i žensko načelo u odnosima s drugim ljudima.

         Još su bitnija ta načela u odnosu sa samim sobom. Recimo, i kad čovjek sam nešto radi, mora povremeno promatrat, osluškivat i čekat, a povremeno mora djelovati. A kad razmišljamo, moramo u nekim trenucima biti pasivni, isprazniti um i pustiti da nam se stvari same po sebi slegnu, da nam dođe neka ideja. To je žensko načelo U drugim trenucima moramo se snažno skoncentrirati na nešto, ne dopustiti da nam ulijeću neke druge misli. U ženskom načelu prepuštamo se mudrosti većoj od svoje, zapravo većoj od znanja našeg ega. Ta je mudrost sveprisutna univerzalna mudrost ili je mudrost našeg višeg ja, što je teško razlikovati jer i univerzalnu mudrost primamo kroz više ja. SVI je imamo, niko nije ameba, samo što neki teže dolaze do nje.

           Mnogi su ljudi podijeljeni u sebi; u jednoj situaciji i s nekim ljudima su previše pasivni, a u drugoj su hiperaktivni. Dio njih je pretjerano muški, a dio pretjerano ženski. To u njima izaziva veliku napetost i slabost identiteta. To je naslijeđe davnog rascjepa duše, o kojem sam pisao u prošlom članku. U sličnom je stanju bila duša u svojoj prapovijesti malo prije rascjepa.

           Neki su zadnji put u komentarima tvrdili da ne vjeruju da je ljudska duša rascijepljena po muško-ženskoj liniji nego da je cijela. Jedan čovjek – jedna duša, to je njihovo uvjerenje. To je uobičajeno, da ne velim, tipično, shvaćanje. Prilično je poznato i učenje o podijeljenosti duše na muško i žensku polovicu. Imali su ga i stari Grci. Ne sjećam se više ko je to tumačio, da li Platon il neko drugi. Ovu ideju rado prigrle usamljeni ljudi željni ljubavi, a koji nikako da nađu „pravog“ il „pravu“. Ti romantičari misle da je njihov problem samo u tome što se još nisu sreli sa srodnom dušom. Misle da će se odmah prepoznat kad se sretnu, da će istog časa među njima planut vječna, prava ljubav. To su ljudi koji se boje suočiti sa sobom, izbjegavaju odgovornost za svoj život. Misle da je njihovo ljubavno ispunjenje stvar slučaja, sudbine, da nimalo ne ovisi o njima. Većina su među tim sanjarima žene. Ima dosta i muškaraca, al se oni većinom srame priznat takve stvari. Zbog takvih ljudi mnogi tu teoriju u startu doživljavaju kao običnu tlapnju. Tako sam ju i ja nekad doživljavao. Kad sam prije kojih šest godina prevladao to negativno preduvjerenje, postao sam na dubljoj razini otvoren za ideju da svako ima svog spiritualnog duala suprotnog spola. Sve što sam dotad znao, osjećao i slutio o spiritualnosti, seksualnosti i spolnoj ljubavi, kristaliziralo mi se u toj teoriji. Tako mi se sve lijepo posložilo da je nestalo proturječnosti koje su me dotad mučile.

        Naše duše nisu dosljedno podijeljene po muško-ženskoj liniji. Prilikom tog velikog rascjepa jedan je muški dio prešao na žensku stranu i obratno. Jer su se bolje osjećali na suprotnoj strani. Zato svi imamo i neke karakteristike suprotnog spola. I duševne i fizičke. Neki više, neki manje. Npr. svi imamo i nešto hormona suprotnog spola. Zbog tog udjela moramo se povremeno utjelovljavat u tijelu suprotnog spola. To su muškarci u tijelu žene i žene u tijelu muškarca. Velikom većinom oni su homoseksualci. Ali ako imaju dovoljno velik duševni udio suprotnog spola, mogu funkcionirati i kao heteroseksualci. Oni najekstremniji slučajevi imaju samo teoretske šanse za heteroseksualni život. Odgoj i životne okolnosti u kojima je neko rastao, ne mogu utjecati na spolnu usmjerenost tih ekstrema. Molim da se na riječ „ekstrem“ gleda bez negativnog prizvuka! Neko može imati sve životne okolnosti koje vuku na razvoj homoseksualnosti, npr. majka može nekog dječaka odgajati kao curicu, oblačit ga u haljinice, vezat mu kečke i stavljat cvijet u kosu, ali ako mu je duša izrazito muška, u pubertetu će ga privlačit samo djevojke, prema dečkima neće osjećati baš nikakve sklonosti. U suprotnom slučaju, ako se radi o ženi u muškom tijelu, sa neznatnim duševnim (urođenim) muškim osobinama, ta će osoba imati homoseksualnu orijentaciju čak i ako je dobila mačistički odgoj.

         Da se vratim malo srodnim dušama! Većina ljudi se ne spari sa svojom spiritualnom polovicom. Razlozi mogu biti razni; može bit da jedna polovica duše nije trenutno utjelovljena, možda nije na istoj razvojnoj razini kao mi ( na višoj ili nižoj), možda duši u sadašnjem utjelovljenju treba iskustvo života bez svoje polovice ... ali je najvjerojatnije da se radi o nedovoljnoj spremnosti za zajednički život s njom. Kao što sam zadnji put pisao, većina je unutra još previše konfliktna ili blokirana za takav susret. Tako da bi reagirala jako neprijateljski da sretne svoju polovicu .... jer čovjek najteže podnosi dio sebe s kojim nije pomiren, a naša je spiritualna polovica upravo to. Takav susret mora biti buran, i u pozitivnom i u negativnom smislu. Al ipak bi neki ljudi zbog jake blokiranosti i tada bili sasvim ravnodušni. Najrealnije je da pronađemo osobu koja je dovoljno slična našem duhovnom dualu, ali i dovoljno različita da nas previše ne uznemiri.

        Osim svoje polovice imamo i drugih srodnih duša, koje su stvorene zajedno s nama uz neke varijacije. Može se to usporediti sa stablom gdje je duševna rodbina jedna grana stabla, još bliža rodbina jedan ogranak te grane,  a najbliža rodbina predstavljena je s nekoliko listova na istoj peteljci. U toj metafori naš je duhovni dual druga polovica istog lista. U svemirskim dimenzijama cijelo je čovječanstvo spiritualna rodbina. Ali ne samo čovječanstvo, nego sve što postoji na zemlji; životinje, biljke i neživa tvar. Jer sve smo to mi nekad bili i sve će to jednom dosegnut ljudsku razinu. Vidite kako se teorija evolucije ne kosi sa spiritualnosti! Jedna digresija: i pokojni papa je bio oduševljen teorijom evolucije i velikog praska. Viši sisavci već su jako blizu da se uskoro utjelove kao ljudi. Posebno viši majmuni, slonovi, kitovi, dupini te naši kućni ljubimci psi, mačke i konji, kojima je život s ljudima priprema za taj događaj. Ljudi koji doma drže te životinje, primijetili su njihovu sličnost s ljudima. Kome je ovo strano, nek pogleda Blunine članke o Perli i Homeru i Nevijine o Tomislavu. Možda mu postane malo bliže. Ali neće jedna životinja postat jedan čovjek, nego će se u tom spiritualnom inženjeringu morati složiti čitava lepeza stvorenja koja izvorno čine polovicu duše jednog spola.

        Iako smo i fizički i duševno odvojeni od svog duala, možemo se s njim ponekad povezat. Najčešće je to u dubokoj meditaciji, snovima ili u polusnu, prije spavanja il poslije buđenja. I Jung je sa svojom animom i animusom bio blizu ovome. Smatrao je da muškarci imaju animu, koja je njihova duhovna ženska strana, a da žene imaju animusa, koji je njihova duhovna muška strana. Doduše, nije tumačio i da su oni odvojeno utjelovljeni. Ako je možda i vjerovao, nije to objavio. Ionako je bio u velikom sukobu s klasičnom, materijalističkom znanosti. Jung je vjerovao da su muškarci sa svojom animom, a žene sa svojim animusom, ujedinjeni u nesvjesnom dijelu psihe. Tvrdio je da s njima dolazimo u kontakt u snovima, vizijama i drugim sličnim doživljajima. Svi to bar ponekad doživljavamo, samo što većina zaboravlja. Ja se sjećam nekih svojih snova i vizija gdje da sam bio žensko. Uglavnom sam bio moja tadašnja partnerica. Ne vjerujem da je ona moj dual, al je dovoljno slična. Povezavši se s njom povezao sam se i s dualom i približio se mogućnosti zajedništva s njim, vjerojatno u jednom od budućih utjelovljenja. Tome nam i služe sve naše veze i brakovi. I ne samo tome, jer se tako trajno približimo i svim tim dušama s kojima smo bili u vezi.

        Što god smo u duši prisniji sa svojom polovicom suprotnog spola, to ćemo imati bolju vezu il brak. Dok je muškarcima nepoznata njihova ženska strana, biće im nedokučive i žene, neće ih dobro razumjeti, nesvjesno će ih, a neki i svjesno, mrziti i bojati ih se. Isto je tako i sa ženama. Međutim, to ne znači da muškarci trebaju bit feminizirani, a žene muškobanjaste. I jedni i drugi trebaju imati usklađeno muško i žensko načelo. Muškarac treba osloboditi osjećaje (koji su njegova ženska strana) pa će mu se osloboditi i snaga, biće još muževniji. Dobar primjer snažnog osjećajnog muškarca bio je Toma Bebić.  A žena treba naći hrabrost i preuzeti odgovornost za svoj život. Kad se više ne bude bojala, moći će se prepustiti partneru u povjerenju i ljubavi, a ne u strahu kao dotad. I to će onda biti prava ljubav, a ne glumatanje, jer bez hrabrosti nema ljubavi, ima samo potčinjavanja. Dakle, hrabra, snažna žena, postaće još ženstvenija. Primjer je takve žene Gracia, španjolska pjevačica.

       I muškarci i žene na taj način postaju slični, oboje i osjećajni i snažni, ali ipak u međusobnom odnosu muškarac više živi muško, a žena žensko načelo. A posebno u seksu, gdje se pretežno žena prepušta muškarcu, pušta mu da joj istražuje tijelo i pronalazi nove načine da ju zadovolji. A zdravom muškarcu to je uglavnom dovoljno, nema mu većeg uzbuđenja i poticaja od toga. Muškarac ne mora biti ženskast da bi živio žensko načelo, živi ga pretežno kroz ženu. Ne treba npr sam  nositi cvijet u kosi. Bolje da uživa u ženama što ga nose. A žena muško načelo živi pretežno kroz muškarca. Dok se jednog dalekog dana potpuno ne ujedine. 

 

Sljedeći put o sirovom seksu!  



 

 

amat @ 20:26 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
petak, siječanj 25, 2008

    Započinjem ciklus o seksualnosti, zaljubljenosti i ljubavi. To su tri privlačne sile između  spolova. Ustvari je to jedna, jedinstvena sila, ali se na ljudskom stupnju svijesti doživljava kao tri posebne. Ovdje pod ljubavlju mislim samo na spolnu ljubav. Dok je duša još nerazvijena, sposobna je samo za seks. Slično kao kod životinja. Danas je vrlo malo ljudi na tom stupnju razvoja. Velika je većina sposobna bar za malu i kratkotrajnu zaljubljenost. A neki su sposobni i za veću, ali joj se cijeli život odupiru pa je i ne dožive.  No, sigurno su je doživjeli u prošlim utjelovljenjima. A rijetki, rijetki su sposobni za pravu spolnu ljubav. Ipak, oni koji ju mogu doživjeti u nekoj mjeri i neko vrijeme i nisu tako rijetki.

 

      Seksualnost je nagonska sila. To znači da je na  životinjskoj i nerazvijenoj ljudskoj razini potpuno  nesvjesna. Sada slijedi dio teksta o spiritualnoj strani tih sila. Pisan je srebrenim slovima zbog onih kojima je to strano. Oni mogu komotno preskočiti taj dio i čitati samo psihološki dio teksta.  Inače, za mene tu nema nikave razlike. Ako se u tekstu smeđe boje i pojavi npr. riječ duša, neka je zamijene riječju psiha.  Iako je seksualnost nagonska, spiritualno je vrlo korisna jer pokreće silnu energiju koja se može iskoristiti za pročišćavanje duše i razvijanje svijesti. Posebno je važan doživljaj orgazma, koji je prvorazredan spiritualni doživljaj. Mnogim ljudima jedini pravi spiritualni doživljaj, bez obzira koliko kratak i nejasan bio. U orgazmu na trenutak potpuno nestaje svijest o odvojenosti. Ego u tom trenutku nestane. Zato ga je Freud i zvao malom smrti. Tako je otkrio i svoj strah od orgazma. Koje je podrijetlo seksualne sile? U davnoj prošlosti naše su duše bile velike, jake, lijepe, nepodijeljene i čiste. Zloupotrebom slobodne volje počele su slabiti i iskrivljavati same sebe. Zatim su se počele javljati napetosti među pojedinim dijelovima duše, koje su postale tako jake da se ona počela cijepati. Prvi  se rascijep dogodio između muške i ženske polovice, dijelova duše koji manifestiraju muško i žensko iliti davajuće i primajuće načelo. Duša se nastavila i dalje cijepati. Kako je se udaljavala od jedinstva, tako je rasla težnja i čežnja da se opet integrira, sve dok jednog dana ta čežnja nije postala veća od straha od jedinstva. Tada su se počeli ujedinjavati njeni dijelovi koji su za to spremni. To je životinjska razina. Jednog dana svi „muški“ dijelovi  duše bili su spremni za ujedinjenje pa je ona postala sposobna da se utjelovi kao čovjek muškog spola. Isto tako jednom se , prije ili kasnije, utjelovila i ženska polovica duše u tijelu žene. Dakle, ljudi su polovice duše, do potpune integracije nedostaje im samo da se ujedine sa svojim polovicama suprotnog spola. Zato se seksualnoj sili tako teško suprotststaviti bez veće štete. Ona je prije svega spiritualna sila. Kad se počne osvještavati jako se mijenja, sve se više prožima sa zaljubljenošću pa i s ljubavi. Postaje još jača, ali se može sve bolje i kontroliti. Na zdrav način, bez potiskivanja. Zato spiritualno razvijene osobe imaju bolju potenciju od primitivnijih. Mnogi to ne kuže, misle ako neki muškarac odmah ne navaljuje na neku ženu da je seksualno slab.

     Muškarci i žene još uvijek su jako konfliktni u svojoj unutarnjosti. Što god su to više, to se više i boje suprotnog spola i seksualnosti. Što god se bolje poznaju, što god više i dublje rade na sebi, to su i otvoreniji prema suprotnom spolu.

     Zaljubljenost je sila koja iznenada pogodi čovjeka kad naiđe na kompatibilnu osobu suprotnog spola. Bar na djelomično kompatibilnu. Tada se u njemu probudi velika pokretačka snaga.Čovjek se probudi, osjeća se živ, živ! Sve mu je lako. Ta sila pogađa dušu koja još nije sposobna za ljubav i daje joj nagovještaj kako prava ljubav izgleda. U zaljubljenosti dvije osobe zatitraju jednako samo u jednom svom dijelu. Taj  se dio oslobodi zatvora odvojenosti … proširi se, zapjeva, zapleše, zaigra, poleti. Zato je to tako lijep doživljaj. Dio koji je ostao zatvoren, ljudi obično idealiziraju. Zato neki kažu da je ljubav (a ustvari zaljubljenost) slijepa, da je to stanje pomračenog uma. Kad ih prođe oduševljenje, zaljubljeni počnu primjećivati stvari koje im se ne sviđaju pa se odljube i razočaraju. Kažu da je prošla ljubav. Ostaju u vezi ili se razilaze i traže novu „ljubav“.

   Postoji i lažna zaljubljenost. To je stanje opčinjenosti nekom površnom stvari. Npr. nekoj se curi može jako sviđati što je neki frajer glavni u društvu (možda je glavni samo zbog dobrog auta, odjeće, novca) pa joj se čini jako poželjan, iako ništa osobno ni duboko u njoj nije probudio. Ako ju takav tip odbije il ostavi, vjerojatno će joj se  otvoriti rana koja se inače otvara i ljudima što su zaista zaljubljeni kad su ostavljeni il odbijeni. Zato takva cura može umisliti da je zaista bila zaljubljena ili, čak više od toga, da je već voljela. Naravno, slično se može prividno zaljubiti i neki mladić.

    Zaljubljenost je radost i uzbuđenje zbog otkrivanja nepoznatih divnih osobina druge osobe. To  je ustvari pustolovina, a ljudi koji za njom žude jesu pustolovi. A pustolovi u negativnom  smislu riječi samo su oni koji, nakon što im dosadi jedna, traže novu osobu u koju će se zaljubiti. Mudriji ostaju kod iste osobe i traže njene nove i dublje osobine koje će ih zadiviti. A sigurno ih ima jer je svaka duša beskrajna i živa – neprestano se mijenja. Jedino što je za takvu pustolovinu potrebna obostrana volja. Dvije su svrhe zaljubljenosti! Jedna, da nerazvijenoj duši nakratko priušti prelijepi okus prave ljubavi, njen nagovještaj, tako da joj i poslije ostane sjećanje na nju i čežnja. Druga joj je svrha da posluži kao snaga za izgradnju prave spolne ljubavi.

    I tako smo došli do najrazvijenije manifestacije međuspolne privlačnosti, do spolne ljubavi. Da bi ju mogli izgrađivati i doživjeti bar u nekoj mjeri, ljudi se moraju dovoljno pročistiti i osvijestiti. Dovoljno poznavati sebe da mogu pomiriti i uskladiti svoje dotad suprotstavljene aspekte. Tada se mogu dovoljno uskladiti i s drugom osobom. Velim „dovoljno“, jer će se neki konflikti još dugo zadržati. To je neizbježno i s tim treba računati. Većini je za izgradnju ljubavi potrebna početna zaljubljenost. Zapravo je ona potrebna cijelo vrijeme u vidu ljubavne strasti, žara il erotičnosti, ovisno kako to ko zove. Bez tog žara ljubav se ne može razvijati pa stagnira, postane dosadna i mlitava. U ljubavi je najbitnije međusobno otvaranje i upoznavanje. Tako nam se voljena osoba pokazuje onakva kakva jest, a ne kakva je naša slika o njoj. Tu se pomalo ispravlja ta idealna slika. Uglavnom nabolje, jer je stvarnost uvijek ljepša i jača od tlapnji. To se otvaranje  čini na četiri razine. Na svakoj od njih upoznajemo jednu dimenziju voljene osobe i tako je još više volimo.

     Prva je razina tjelesna. Uglavnom seksualna. Ali i neseksualna. Pod neseksualnim mislim na opće osjećanje partnerovog tijela, npr. u zajedničkom fizičkom naporu u sportu, rekreaciji il radu. Kao i u bolesti. Također bi tu ubrojio i energetsku razinu, koja još nije emocionalna, a osjeća se kao strujanje u tijelu. Svi koji su ne tako davno imali seks s osobom koju vole il su u nju zaljubljeni znaju da je on sasvim drugačiji nego s nekom drugom. Uz uvjet da se voljenoj osobi mogu i seksualno otvoriti i prepustiti. Velim „ne tako davno“ jer se to s vremenom zaboravlja.Takav je seks vođenje ljubavi il ljubavni čin. Nikako se ne može zvati jebanjem, jebačinom, ševom, prcanjem, tucanjem i sl., što ne znači da oni koji se vole, i to ponekad ne rade. I to je dobro raditi radi čišćenja i oslobađanja od nekih želja i poriva, ali tako da niko ne bude povrijeđen.

   Druga je razina emocionalna. Na njoj se muškarac i žena trebaju jedno drugom sve više i dublje emocionalno otvarati. Trebaju težiti da nemaju nikakvih međusobnih tajni. Posebno da si mogu povjeriti najgore osjećaje i želje poput okrutnosti, hladnoće, zavisti, ljubomore, plašljivosti..... Ako to svako od njih može priznati samome sebi, ne bi trebao biti problem ni da to učine uzajamno. Tako će se lakše osloboditi i očistiti od ružnih osjećaja, a lakše će podijeliti i lijepe.

   Sljedeća razina na kojoj se partneri trebaju međusobno otvarati, jest mentalna razina. Kao prvo, potrebno je da imaju jednake osnovne životne stavove i shvaćanja. U ostalome se mogu lako uskladiti. Normalno je i da zadrže neke svoje ideje, jer je nemoguće da posve jednako misle. A te razlike mogu im bit poticaj da nađu dublju istinu, koja pomiruje te razlike na površini. Ne trebam ni reći da je ovo mentalno otvaranje isto odlično za intelektualni napredak i bogaćenje.

  I najviša razina na kojoj se trebaju otvarati ljudi koji grade ljubav jest spiritualna razina. Btw., inače više volim domaće riječi, al mi se riječ „duhovna“ jako otrcala zadnjih godina, posebno na Blogeru i Indexu. Na ovoj se razini trebaju podijeliti shvaćanja i osjećaji o krajnjim stvarima, o svrhi i smislu života i svega što se doživljava. O vjeri, sumnjama, znanjima i osjećajima o tim stvarima. Zajednički moliti, meditirati ili što već neko radi u svom spiritualnom životu. I ovdje trebaju osnovna uvjerenja biti jednaka, a razlike poslužiti ko poticaj za daljnji spiritualni rast.

    Naravno da se sve ove razine ljubavi međusobno prožimaju i prepliću. Npr. seks je puno bolji ako postoji i spiritualna razmjena. Npr. neki spiritualni detalj može izazvati snažnu, neočekivanu erekciju. I emocionalna nijansa u glasu partnerice može učiniti to isto. Kao i inteligentna dosjetka. Spiritualno zajedništvo može od seksa učiniti sveti obred, a orgazam može prerasti u pravu ekstazu. Ko to nije doživio ne može ni zamisliti koji je to veličanstveni, snažni doživljaj. Zanimljivo da su to bolje shvaćale neke stare religije nego današnje, s izuzetkom tantre, ako se ona uopće može smatrat religijom.

    Ovo je bilo okvirno o seksualnosti, zaljubljenosti i spolnoj ljubavi. U sljedećim ću člancima pisati posebno o svakoj od tih životnih sila.




    

amat @ 17:27 |Komentiraj | Komentari: 52 | Prikaži komentare
BROJAČ